...
Danas su me opet raspizdili. Ivan Milovčić, ravnatelj Hrvatskog Caritasa, nije mogao ocijeniti Vladin prijedlog u cijelosti, o radu nedjeljom, jer ga još nije vidio, ali se slaže da prijedlog o jačoj kontroli neće trajno riješiti izrabljivanje 40.000 radnika koji rade nedjeljom. Kaže, da se to pitanje može riješiti samo zabranom rada, ali tako da se njome ne utječe na turističku sezonu. Znači, po mome, nećemo trgovce izrabljivati do ljeta ali kad dođu turisti onda ćemo ih upregnuti… pa kako ne bi popizdio, pa tko tu koga. Bolje bi mu bilo da se pozabavi Brajšom nego da baljezga. A onda onaj Vrdoljak, Duje Draganja ako bude plivao za Katar(nadam se da se nisam zabunio) postat će plaćenik. Pa što je onda Goran Višnjić, sigurno glumi za badava. Duje, idi i uzmi lovu, da to može Tonči, tebe sigurno ne bi pitao. Joj, ne ću više čitati novine.
ma nije to nista! Pazi ovo! danas u Večernjaku: naime, pošto čitaš novine, znaš da se srušio naš avion. E, al ne znaju razlog. Tj, nisu do sad. Naime, danas su zaključili kako je u avionu bila jedna žena koja nije bila na popisu putnika.Nije bila uračunata u teret koji je avion nosio. Dakle, avion se po njihovim procijenama srušio od viška tereta. Zbog te žene! Što reći na to? Ko je ovdje lud?
Ma neka samo padaju !! Padaju i zvijezde !
lucy,možda smo svi mi ludi jer pušimo takve fore ali šta ćemo,možemo se samo ovako jadati
Treba se jednostavno prihvatiti cinjenicu da danasnje novinarstvo manje vodi brigu o istinitosti vijesti a vise o tome kako prodati sto vise primjeraka. Ustvari kad razmislim, novinarstvo je uvijek nekome sluzilo, ali danas se zaista radi o cistom prezivljavanju, i to je zalosno. Ja ih vec odavno ne citam jer ne zelim mojim novcem poticati dezinformacije, a narocito ne zutu stampu.
studena,u pravu si,između redaka
zorane, jel navratiš koji put?
...
Je li čaša napola prazna ili napola puna?
napola prazna
napola puna
ako se toči i natoči do pola onda je napola puna a ako se pije i stane na pola onda je napola prazna,bar mi se tako čini ;D
zli girl,ako sam pogriješio o optimistu i pesimistu udri ;))
ovisi jel se prolilo po kauču ili si žedan? Ako je prvo - napola je puna, ako je drugo-napola je prazna. No čak i tu postoji drugačije gledaje: pesimist će reć čaša je napola puna kad se prolije na kauč, optimist: pa bila je napola prazna, tj. moglo se dogodit i gore, moglo se prolit i više vode da je bila puna. Uh koje filozofije. Moje mišljenje ti je : kako kad.
ako želimo o tome filozofirati...ma bitno je da je barem nešto u čaši
...
Prvog dana na mom prvom radnom mjestu, jedan stariji majstor mi je rekao da zaboravim na slobodne nedjelje i blagdane, ali da se to u našoj firmi dobro plaća, jer policija, kurve i mi stalno radimo. Ne želim da se netko uvrijedi ali tako je bilo pa i dan danas ta uzrečica zazvoni negdje u pogonu. Danas se osjećam kao katolik drugog reda jer kardinal Bozanić se bori samo za trgovce da ne rade nedjeljom, pa se pitam što je sa nama ostalima, vozačima, liječnicima, taxistima, ugostiteljima. Da li je netko upitao trgovce što oni žele, sigurno je, ali ih nisu razumjeli i shvatili. Najlakše je nešto zabraniti i gotovo. Pa zašto se ne bi izborili za trgovce koji žele raditi nedjeljom da budu adekvatno i plaćeni. To je očito jako teško. Valjda misle da će ti silni trgovci nahrupiti nedjeljom na misu i napuniti škrabice. Nemojte biti naivni. Tko vjeruje, vjeruje i ne mora zato ići u crkvu sa mišlju da mu je bolje zato što ne radi. Omogućite malom čovjeku da radi i zaradi. Već ste jednom zatvorili trgovine i niste ništa pozitivno postigli. Kardinal Bozanić će pregovarati sa vladom. Naravno, oni nisu gladni a i svojim skupim automobilima koje su kupili mogu punog trbuha na nedjeljnu misu. Ja želim raditi nedjeljom jer sam adekvatno plaćen i molim Vas da mi to pravo na uskratite.
Nije mi jasno kako sindikat trgovaca ne vidi to jednostavno rješenje svojih sindikalnih članova. Platite rad nedjeljom i svi će radosno raditi. Ali trgovcim ne plaćaju ni sve sate u tjednu. Predlažem njihovom sindikatu i Bozaniću, kardinalu, da predlože Vladi (ne Šeksu, nego vladi) da trgovci uopće ne rade. Ako ne rade, ne moraju biti plaćeni i problem je riješen.
da,može i tako,pa zar mi blogeri bollje vidimo riješenja nego oni koji se time bave i predobro su za to plaćeni,kakvi to moralni ljudi sjede na takvim važnim funkcijama,nije ih sram...ma ne ću više jer popiz...
moja mama radi u pošti. Nekad radi vikendom. U ugovoru im stoji da im radni tjedan traje 5 dana. Dakle, kad mama radi subotu, onda dobije slijedeći ponedeljak slobodan. Ili si moze sačuvati te dane, pa spojiti kad joj paše, tako da ona zna imati tjedan slobodno zbog tih odrađenih dana. Njoj to super, meni isto zvuči kao dobra ideja. Ne znam oko čega oni to raspravljaju. Sve mi to vuče na onaj film Precjedničke laži, kad izmisle neki skandal za novinare, smo da se sakrije neki važniji problem od očiju javnosti
lucy,tako slično i ja radim i ne bunim se,paše mi, ili radim za slobodne dane ili plate prekovremeno,mislim da nam sole pamet i da dobro debelo plačamo glavonje a da bi od nas radili budale,a i ti si u pravu
...
Godišnjica Skupljanje autograma od nogometaša bilo je prestiž u školi i kvartu, čim zvučniji autogram to si bio veća faca. Lako je bilo zbrisati na popodnevni trening ali na noćni, to je bio izazov. Volio sam tu knjižicu i ponosno je pokazivao. Bilo je u njoj dosta mladih igrača koji su poslije postali poznati ali tada više takve knjižice nisu bile važne. Postali smo malo stariji i imali smo druge prioritete. Dosta dugo sam čuvao tu knjižicu ali je nisam više nikome pokazivao bez obzira što se moja mama znala prisjetiti nekih igrača kada bi čula za vrijeme utakmice neko ime. A mene ta knjižica veže za jedan tužan događaj. Naime, za jednog noćnog treninga, iza južnog gola gdje smo vrebali igrače, pojavio se moj stric, a ja sam zamro od straha, primio me za ruku i poveo kući, znao sam što me čeka, ipak sam sa strahom upitao jel tata doma. Vjerovao sam da ću opet dobiti porciju jer sam do kasno ostao vani, a on nije ništa odgovorio. Ni doma mi nije bilo baš jasno što se dogodilo, tu i tamo sam načuo da je to sudbina. Nisam tada shvaćao zašto svi plaču nad tom sudbinom i što je to uopće sudbina. Prošlo je već tridesetak godina, a ja se uporno sjećam te knjižice, dok stojim nad očevim grobom. Misli kreću od desetogodišnjaka i noćnog treninga, preko mog odrastanja, i uvijek se pitam kako bi to bilo da je sudbina htjela drugačije. Bojao sam se doći u njegove godine jer sam nekako vjerovao da bi i ja u tim godinama mogao nastradati, a sada često razmišljam da li bi bio ponosan na mene.
Sigurno bi bio ponosan na tebe...
ljepo je to čuti ali nikada neću saznati
ne smijemo razmišljati o onome što nemamo,nego o onome što imamo
15.10. je mom tati bila godišnjica. I, da, uvijek u glavi imam isto pitanje kao ti, jer je bio čovjek kojim se ja iznimno ponosim i koji mi neizmjerno fali. Zazvonio je telefon jednog ugodnog četvrtka, prvi tjedan faxa, ja još zbunjena brucošica. I dan danas se ne volim javljat na telefon. Znam kako se osjećaš... i isto tako znam da je sve rečeno-suvišno.
neki ožiljci nas prate cijeli život,drago mi je što si se javila
Tako je lijepo opet te čitati :)
pozdrav i tebi
:)...tu smo!
...a tko to :)
ooo vratio si se... neka neka... čitamo se :-)
svaka cast,bas dobro napisano...
joco,znam da kasno odgovaram ali to sam proživio
...
Malo dužeg spavanja i tiho ustajanje da je ne probudim. Jutarnja kavica, iz neke navike, baš ne volim kavu ali užasno dobro miriši, a možda i zbog velike količine šlaga. Na radio sljemenu mjuza koja me vraća… Moram biti tih da je ne probudim jer je došla iz noćne smjene a ja sam zamijesio kruh i sada se diže. Neće joj biti iznenađenje jer već dugo pečem kruh kakav ja želim jer obožavam kruh, miris kruha, hrskavu koricu… i ne želim da me pekari farbaju kao što farbaju kruh pa farbu skupo prodaju. Volim kada se budi uz miris kruha i sretan sam kada je zadovoljna klopicom, onako još pospana i razbarušene kose. Ljudi, danas je lijep dan i iskoristite ga na najbolji mogući način. Svima J
hvala :). bas je lijepo ovako nesto procitati.
thanx...
:-)) pa hvala i vama i ugodna nedjelja
Buditi se uz miris kave, miris kruha...i miris njegovog pospanog tijela...ne treba nam puno da osjetimo srecu... :-)
boj se ovna,boj se govna,a kad ces zivjeti? m.s.
čovječja gripa
Čovječja gripa Od davnina čovjek lovi, ubija, uništava, mijenja okolinu i prilagođava je svojim potrebama. Uspio je to postići potrebom, željom, razmišljanjem…da bi preživio, opstao, zavladao. Tako su nas učili u školama, čitali smo o tome, gledali filmove o tome… To je očito tako i to smo prihvatili. Planet Zemlju dobili smo od nekoga na dar. Naš stvoritelj nam je dao priliku da uživamo na tom planetu. U tom uživanju postalo je čovjeku monotono i dosadno pa je poželio nešto promijeniti. Počeo je ratovati, sjeći šume, zagađivati prirodu i vodu, ubijati životinje…zaboravljajući da je došao posljednji jer su životinje i biljke već bile tu. Čovjek je postao previše ohol a planet zemlja pokušala se braniti. Probala je vulkanima, potresima, poplavama, požarima, sušama. Ništa. Čovjek je postao još agresivniji. Izumio je strašna oružja i počeo ubijati još jače ovu planetu ali i samoga sebe. Zemlja se nastavila braniti kako je znala ali uvidjela je da je čovjek prevelik i sebičan. Potražila je pomoć. Možda je ta pomoć već stigla a čovjek toga nije svjestan. A možda i je, možda je baš čovjek pomogao zemlji da se pokuša riješiti najveće opasnosti. Čovjeka. Čovjek je mučio životinje, isprobavao razne lijekove na njima da bi mu bilo bolje. Nije mislio previše na životinje već samo na sebe. Ni životinje se nisu uspješno obranile od čovjeka pa su tako mnoge nestale a čovjek da bi malo umirio savjest pokušao zaštititi što je preostalo. Ptice. Gledajući sva nedjela koja čovjek radi planeti odlučile su pomoći Zemlji u borbi protiv čovjeka. Da li će uspjeti? Tko zna? Vidjet ćemo uskoro dok se ptice pregrupiraju i zauzmu bolje položaje. Čovjeku više nije bitno kako će se boriti protiv ptica, o tome već čitamo i gledamo, da li humano ili ne, ali nije ni važno, bitno je da spasi sebe. Možda je baš taj čovjek eksperimentirajući na pticama izazvao svoju sudbinu.
pušači
ako si mislio na ljude, slažem se
Sad mi je jasno zašto Čobanković puca po pticama.
čovječja gripa
Čovječja gripa Od davnina čovjek lovi, ubija, uništava, mijenja okolinu i prilagođava je svojim potrebama. Uspio je to postići potrebom, željom, razmišljanjem…da bi preživio, opstao, zavladao. Tako su nas učili u školama, čitali smo o tome, gledali filmove o tome… To je očito tako i to smo prihvatili. Planet Zemlju dobili smo od nekoga na dar. Naš stvoritelj nam je dao priliku da uživamo na tom planetu. U tom uživanju postalo je čovjeku monotono i dosadno pa je poželio nešto promijeniti. Počeo je ratovati, sjeći šume, zagađivati prirodu i vodu, ubijati životinje…zaboravljajući da je došao posljednji jer su životinje i biljke već bile tu. Čovjek je postao previše ohol a planet zemlja pokušala se braniti. Probala je vulkanima, potresima, poplavama, požarima, sušama. Ništa. Čovjek je postao još agresivniji. Izumio je strašna oružja i počeo ubijati još jače ovu planetu ali i samoga sebe. Zemlja se nastavila braniti kako je znala ali uvidjela je da je čovjek prevelik i sebičan. Potražila je pomoć. Možda je ta pomoć već stigla a čovjek toga nije svjestan. A možda i je, možda je baš čovjek pomogao zemlji da se pokuša riješiti najveće opasnosti. Čovjeka. Čovjek je mučio životinje, isprobavao razne lijekove na njima da bi mu bilo bolje. Nije mislio previše na životinje već samo na sebe. Ni životinje se nisu uspješno obranile od čovjeka pa su tako mnoge nestale a čovjek da bi malo umirio savjest pokušao zaštititi što je preostalo. Ptice. Gledajući sva nedjela koja čovjek radi planeti odlučile su pomoći Zemlji u borbi protiv čovjeka. Da li će uspjeti? Tko zna? Vidjet ćemo uskoro dok se ptice pregrupiraju i zauzmu bolje položaje. Čovjeku više nije bitno kako će se boriti protiv ptica, o tome već čitamo i gledamo, da li humano ili ne, ali nije ni važno, bitno je da spasi sebe. Možda je baš taj čovjek eksperimentirajući na pticama izazvao svoju sudbinu.
moja baka
Danas je dan ljenčarenja, konačno slobodan dan, ali sa mislima na sutra jer…. Jedem kruh namazan ajvarom. To jako volim, da je još domaći ne bi znao kuda bi od sreće. Vraća me u djetinjstvo, na dane provedene na selu, kod moje bake, kod bake koja mi je pekla fine kolače. Ajvar je bio nešto posebno ali to tada nisam znao kao dijete jer u selu kod susjede sam jeo ajvar kao lud i hvalio ga, a poslije sam saznao da je baka susjedi nosila ajvar jer se susjeda žalila da ga nema više za mene a ja sam uporno dolazio kod nje. Baka i ja smo se smijali tome ali i mnogim drugim ludostima jer sam bio užasno zločest, a ona je to podnosila kao i svaka dobra baka. Ujutro bi ušla u sobu i pitala me što bi za doručak. Obožavao sam kukuruznu kašu koju je super radila a ja bi se sjeo na drveni kućni prag i širio kašu vilicom po tanjuru radeći tribine stadiona da se brže ohladi. Mačke, psi a i kokice uvijek su bili u blizini i sve je bilo blizu pogledu sa kućnoga praga. Na tom pragu volio sam često sjediti jer bi lako uhvatio mačku i malo je gnjavio, pa i pas bi došao blizu ali najvažnije je bilo što je i baka bila blizu. Volio sam je gledati kako se mota po kuhinji a kada sam donio drva u kuću dala mi je da ja ložim peć. Tada sam bio odmah stariji, u svojim očima. Godinama sam ljetne praznike provodio kod bake i to je bilo predivno razdoblje. Zamislite gradsko dijete koje dođe na selo. Obožavao sam bos stati nasred puta. Zagrijana prašina dosezala je sve do gležnjeva, lagano bi koračao a prašina bi mekano prolazila između prstiju. Potrčao bi a prašina bi se ljepila za noge radeći nepravilne krugove po njima. Kako brzo dođe vrijeme odrastanja, kreneš u srednju školu, više ne dolaziš tako često na selo, počneš raditi i još rjeđe dođeš u posjetu baki. Onda jednoga dana dobiješ obavijest da baka više nije među nama. Skupi se rodbina i poznati iz sela a ja sve manje ljudi prepoznajem a i oni mene. Pa se čudimo jedni drugima, pa me se sjećaju kao maloga. Kroz glavu prolaze razne misli. Koliko je baka puta pekla kolače, ajvar…koliko se puta nadala da će njen unuk doći. Često mi je u mislima.
u tvojim uspomenama prepoznala sam i svoje. takve bake zive u nasim mislima zauvijek.
imamo sreću što smo imali dobre bake,ima i onih drugih
zorane, tak'o si me u srce, jer ja sam sada ja baka čiji je obožavani unuk uskoro punoljetan. Ovo je prvo ljeto što ga nema kod mene, i teško, vrlo teško proživljavam to.Nemam kome peći palačinke, pa ih i ne pečem.Uvečer nemam koga čekati da se vrati kasno, pa i ne spavam (blogarim). Nemam koga pitati što će za doručak, pa se i ne dižem da idem u trgovinu.Nemam koga maziti, pa je najmiliji muž nadrljao. Padaju mi lude misli na pamet, kao da usvojim dijete, ali to neće biti moj unuk, a ne bi mi ni dali, jer bliže sam kraju nego početku.Fali mi, jako mi fali.
e hebiga pobjegla mi suza jer sjetio sam se svoje bake
nisam isao ceto i sada mi je krivo a pravila je tako dobre kolace i ajvar :)
ali zive u mojim sjecanjima
singerica,drž djeda i sve u redu,mogao bi puno pisati o svojoj baki,imam ljepe uspomene na nju
Opet te nema...
Pa gdje si ti nama zoki?
...
Čitam malo o skupu moćnika u Škotskoj, gledam njihove slike, čitam tekstove. I što vidim? Vidim jednu malu kineskinju koja je došla u malo veće mjesto nego njeno gdje radi za dva dolara cijeli dan. Napredak, jer kod kuće je radila za dvije šake riže. Za koga to dijete radi? Za lokalnog moćnika. Za koga lokalni moćnik radi? Pa za najmoćnije «ljude» svijeta. Oni posjeduju najpoznatije marke odjeće, obuće, tehnike…. Tako svjetski moćnici posjeduju na tisuće jeftine djece koja umnožavaju njihovo bogatstvo. Da, brinu se oni i za djecu, da se ne smiju iskorištavati, maltretirati, ali zakon i provođenje demokracije nije jednak u njihovim bogatim zemljama i u siromašnim zemljama. Oni odlučuju tko će biti siromašan, gdje i koliko. Zašto? Zato što je siromaštvo potreba, bogati trebaju siromašne jer da ih nema ne bi znali koliko su bogati. Naravno, pošalju oni ponekad i pomoć u lijekovima i hrani, ali to su samo poligoni za jeftino rješavanje smeća, jer kod bogatih se rješavanje smeća skupo naplaćuje. Tako to vide moje oči, oči malog čovjeka. Terorizam – kukavičluk. Bojim se da je i on potreba ovog svijeta. Ne odobravam ni siromaštvo a ni terorizam, ali bojim se najmoćnijih ljudi svijeta, ne vjerujem im, jedna pravila vrijede za njih a druga za one druge, male, sa velikim i zaigranim okicama ali kada bolje pogledam vidim tugu i bezvoljnost u njima, nemaju sretne oči, to im ovih dana daruju bogati. Otpis duga Africi za njih bi bila sitnica, sitnica za «ono» što su stoljećima iskorištavali, krali, osiromašivali, i testirali. Mala cijena za siromašne. A «ovo» u Londonu, bojim se bogatih i ne vjerujem im. Bojim se da je i «to» njihova potreba.
Vrlo trezveno razmišljanje!
Sit gladnu ne vjeruje. I obrnuto.
slažem se. Sa svime
To što vidimo me samo ljuti. Siromaštvo su napravili bogati. Terorizam su napravili ti isti bogati. Možda bi mi bilo lakše kad to ne bi bilo tako očigledno.
Kažu da svih resursa.... hrane, vode, energije pa i sreće ima za sve ljude...samo nije dobro raspoređena. Neku su si uzeli previše pa nedostaje ostalima. Nažalost, oni koji uzimaju, uzimaju sve više i sve veći je broj ljudi kojima nedostaje za osnovne životne potrebe :-(
pa sad da čovjek ne uzvikne:proleteri svih temalja...itd?
kasnim sa javljanjem ali komp mi je bio u servisu,kada bi mogao ne vidjeti i ne čitati...ali kakav bi onda postao,to ne bi bio ja
Zoraneeee! Gdjeeee siii!?
imam nekakvih problema,ne mogu objaviti novi post
Di je zoki?
...
volim takve dodire na svom licu meke, tople, nježne kada me istražuju čekajući odgovor tražimo jedno drugo i svakim dodirom se prepoznajemo ali tražimo dalje volim takva buđenja koja dugo traju i u tim trenutcima jednostavno ne mogu prestati ali sunce je jako i tjera nas zadovoljne van iz postelje hoćemo čaj, može, ti kuhaš, dobro, ti pereš đezvicu može i opet se ispreplićemo po kuhinji sneni i zadovoljni ručak radimo zajedno i dopunjujemo se kao pčela i cvijet volim takva buđenja
uh... sad si i mene raznježio. Naravno, to su najljepša moguća buđenja. Kad osjetiš da gledaš sliku koju je netko-tamo-gore stvorio samo za tebe. Kad ti se čini da će ti srce pući od sreće. Kad ti je dovoljan taj sad i ovdje za cijeli život... Da, znam taj osjećaj... drago mi je i kad vdim (čitam) i da su drugi tako sretni ;D
volim takva jutra, samo nisam bio zadovoljan kako sam napravio piletinu, ali gljive su ispale super
ma sreća nije u dosezanju cilja (ručaka) već u putovanju (kuhanju... zajedničkom)....
pa da,ali sretan sam i kada me pohvali da sam fino skuhao
i ja volim takva buđenja :)
mmmmmm koje buđenje... :-)
volim muške koji znaju uhvatiti u stih ove nježne, fine, sretne trenutke,izvana izgledakao da se ništa posebno ne događa, ali događa se život u svom najljepšem izdanju; želim ti što više ovakvih buđenja i kuhanja :)
danas nismo ništa kuhali ali smo dugo ležali,rastezali se,smijali,možda i smršavimo,ha,ha
a, ne, možda se netko udeblja od toga :)
@singerica: LOL :D @zoranvjesnik: smijali se... to je najbitnije. ;)
bolje je pisati o ljubavi i smijehu ali sam i ljut,tužan,nemoćan
ma nećkam se da li uopće pisati o tome i ne bi želio da se krivo shvati ali objavit ću
joj super .. ;)kakvo dobro buđenje, A ne ono kad ti sat zazvoni tutututuuuuuuu
|
